Dođem na kafu. Tu budu svi…

Dolazio sam i kao dječak. Na točeni sladoled, uglavnom. Zavisno da li bi se ogrebali od stare, pa i kad bi se uspjeli među sobom skuckati. Tu, na tom ćošku, kad stanete, ništa vam ne može promaći. Trolejbuske stanice, jedna preko puta druge. Jedna ka gradu, druga za Dobrinju. Neko čeka na jednoj, neko na drugoj. Raja zuji, tačno u glavu znate ko će gdje. Haman tako…Tu je ambulanta, tu je i Pošta. U istom nizu su i Apoteka i prostorija Mjesne zajednice. Švrakino Selo dvica. Naša Mjesna, nekad se zvala po jednom heroju iz onog rata. Vala baš, tu na ćošku kad ste onda cijelo naselje upratite. Dolazio sam tu još kao dječak. Na točeni sladoled, uglavnom. Eto, dolazim i danas. Na kafu, katkad pivo. Tu budu svi, jebi ga. Baci se šuplja, zajebancija. Baci se tiket, možda i koji krug Binga. Bace se i ozbiljni razgovori, ne mlatimo mi samo o Želji i Saraj’vu i novim curama i ženama u naselju. Pogleda se i tekma. Popiju se kafe s našom dijasporom, koja se ljeti spusti sa Sjevera u ovu zlatnu dolinu. I u našu mahalu. Tu budu svi, jebi ga. I mi, iz Prvomajske. I oni iz Majdanske ili ef. Musića. Budu tu i oni iz Gornje, iz Safeta Hadžića, a i oni iz Keca i Trice. Dođu i oni s Dobrinje, nekad su Švrakindolci bili, a Švrakindolci i ostali. Dođem i ja, eto. Naletim. Nekad češće, nekad i ne. Ali, kad god dođem, znam da svi su tu. Ako i nisu, samo što nisu naletili. Naići će, do Pošte, prodavnice, pa će na jednu kafu. Tako smo kao djeca. Još onda dok se “devetn’eska” okretala, dok još trole nisu krenule. Tako smo i kao djeca dolazili. Na točeni sladoled, uglavnom. I bili smo često tu. Tu na ćošku.

Bolja od mene

Ako ideš srcem, jako. Ako voliš do neba, bezuslovno. Ako grliš uvijek isto, uvijek kao da je prvi put. Ako planinu ljubiš, toliko da svu ljubav joj vraćaš. Skromnost ti je vrlina, a snovi ti dosežu do vječnosti. I ako, pored svega toga, postojiš, pa bolja si od mene. I to ću ti vazda reći. A sve ću…a sve ću od sebe dati da budem tvoj. Jer, bolja si od mene. Uz tebe, biću bolji i ja. Hoću.

Tragovi

Nekad se ukopam u mjestu. Kao da me neko ili nešto zacementira. Samo stanem. Do daha da dođem. Da predahnem, pretpostavljam.
Jurim ja. Uvijek sam ja u jurnjavi, u nekoj potjeri. Ili u bijegu, neko bi mi sad rekao. Ali, eto…U toj nekoj vječnoj jurnjavi sam. U potjeri za vječnim. U potrazi za nekim, za nečim, što smiraj će mi dati, vječni. Tako nešto kontam da jesam i da tako i živim. I kontam, bude dana kada me umor sustigne. Ima dana kada bih samo spavao. Ima dana kada mi se ništa ne radi. I zato se ukopam. U mjestu. Kao zacementiran. A oko mene tragovi. U snijegu, januarskom, uklesani. Neki idu tamo. Neki vode ovamo. Neki su moji, neki nisu. I moram se odlučiti. U tom trenutku dok ukopan sam. U tom trenutku odluku donesem. Kuda ću…i gdje ću pojuriti, prema kome ću poletjeti, na koju stranu ću potjeru nastaviti.
Da. Tragovi će me odvesti. Tragovi će me povesti dalje. Neki su i moji, možda me vrate nekome ili nečemu gdje već bijah i šta već osjetih i kuda već lutah. Neki i nisu moji, možda mi nova vrata otvore i nova krila daju. Ne znam. Vidjećemo…

Pamtim, jebi ga…

Ne pamtim ništa prije treće, četvrte godine. Tek par slika iz bolnice, mjesecima gore ležao kad sam leđa spržio. I da me stara često vodala po Domovima zdravlja, mislim da sam hiljadu inekcija fasovao, takođe pamtim. Bio nekakav bolešljiv, jebi ga. Pamtim i dan sunećenja, pamtim one pare koje sam toga dana “krvavo” zaradio. I onu suknju koju sam poslije morao nositi, da se ne bih povrijedio. Od rodice dobio suknjicu, a baš mi ofirno bilo, pamtim. Bilo mi šest godina, jebi ga. Pamtim školu, osnovnu. I onu u Pofalićima, do drugog razreda. I onu u Švrakinu, od trećeg do osmog. Bio sam dobar u školi, odlikaš. Išla mi je uvijek škola, mada nikad fakultet završio nisam. Jebi ga…Pamtim i prvu curu, prvi njen dodir i one njene stidljive poglede, stidljivije čak i od mojih. I prvi poljubac pamtim. Laže svak’ ko kaže da to ne pamti. Bilo mi četrnaest, jebi ga…Pamtim ja i srednju školu, pamtim da sam završio elektrotehničku školu a da i dan danas ne kontam šta je ta struja, u stvari. Ne kontam, jebi ga. Meni bilo šesnaest, sedamnaest, a već otkrio golemi svijet knjiga, ruskih pisaca ali i svih drugih, a već uplovio u svijet i heavy metala i SF klasika iz sedamdesetih i osamdesetih. Pamtim ja sve, jebi ga…I rat, pamtim. Laže svak’ ko kaže da to ne pamti. I poraćje pamtim, puno ludog optimizma, bez ikakvog realnog pokrića. Pamtim ja i to, bilo mi dvadeset i koja. Pamtim i žene, žene koje voljeh i koje me volješe. Pamtim, jebi ga…Pamtim i prve odlaske na planinu, pamtim ja svaki odlazak na planinu. Svaki takav dan pamtim, tada bi najsretniji bio. I najmirniji. Pa kako da ne pamtim? Kako, jebi ga…?
Zato i velim. Pamtim ja svoj život. Pamtim dobro. I nema žala. I nema kajanja zbog svega što bilo je. Niti ikakve gorčine zbog bilo čega. Samo sreća i samo ljepota u meni zbog toliko lijepih stvari koje sam osjetio i koje su mi se desile. A u meni golema volja i još golemija želja da i sve ove naredne godine budu baš takve. Za pamćenja. Zbog ljepote i divote i čarolije i zbog svih dodira, mirisa, svih boja i svih čudesa koje život donese i koje mi je život i donosio. Da budu takve, da budu za pamćenja. Četrdesete su mi. I znam da ću ih pamtiti. Ja takav sam, jebi ga…

Nerd? A još raščupan. I neobrijan.

Raščupan. Neobrijan. Bez krema, losiona, čuda. Uglavnom. Na Zapadu kažu nerd. Za ljude koji vole stripove, koji ne dišu uz SF filmove, za ljude koji su “čudniji” i koji su “neobičniji” u odnosu na ostale. Ja sebe ne smatram nerdom. Ja sam jedan obični, sasvim obični Edin. Sa četrdeset plus. I volim ja stripove. I volim ja SF filmove, volim knjige. Jesam raščupan, jesam neobrijan, uglavnom. I šta? Ništa. Svako svojim putem piči. Pa tako i ja. I fino mi. Baš mi fino.

Pomislim. Često.

Ono kad zagužva. Kad se nagomila raje, pa i uz šank postane prometno, svi me guraju. Od konobara pa do svih onih koji idu u toalet. A volim ja uz šank stati. Baš volim…Ne znam, četvrta je. Možda i peta, Stela točena. I našiljen. I lijepo mi. Tipkam na mobitelu, pratim i tiket. Treba mi par golova još, miriše na neki dobitak. Muzika dobra, ima i starog rocka. Ima i lijepih žena. Onako, pozitivna je energija, petak je i raja je opuštena. I pored svega, ja opet pomislim. Odlete misli. Kako su mekane, kako su tople. Ruke. I kako je fina, kako je ugodna. Blizina, njena. I prisustvo…Pomislim, pa čežnja zavrišti. Pođem za cigaretom. I klimnem konobaru, da mi donese petu. Ili šestu. Neću…Petak je. I fino mi je. Nek čežnja do jutra sačeka, nek me pusti večeras. Sam sam, doći će neka. Možda baš večeras. Sam jesam, no nisam usamljen. Koliko god da puta pomislim, koliko god da čeznem, znam da doći će. Ko god da je. I kako god da zove se. I zato, neću…Petak je. I fino mi je. Uz šank. A noći duge su, januarske.

Create your website with WordPress.com
Get started